Muharem Tahirović je jedan od prvih boraca koji je '92. pristupio 102. jedinici. Kada smo ga posjetili, nije želio o svemu da priča... U njemu se prepoznaje veliko ogorčenje, gotovo gnijev,  jer se oseća prevarenim.

"Kada se dižu spomenici i kada se govori o ratu, Roma tu nema. A vjerujte mi, mnogo je Roma stradalo tokom rata", kaže Muharem.

Na početku razgovora, ispričao je potresnu priču o momku koji je bio pripadnik jednog od specijalnih odreda. Poginuo je na Špicastoj stijeni. O njemu i njegovoj hrabrosti i načinu na koji je poginuo, niko nikada nije govorio. Za njega se čak i ne zna.

Muharem je sa svojom jedinicom bio gotovo na svim bojištima u BiH. Od momenta kada je prvi put obukao uniformu, imao je motiv da brani svoju porodicu, komšije, prijatelje...

Svjedoči da tokom tih godina nije bilo razlike. Svi su dijelili sve, nije bilo Srba, Muslimana, Roma..., svi su bili samo borci.

Prema njegovim riječima, u 102. jedinici, bilo je više Srba nego Muslimana, ali se to nije primjećivalo, jer su svi imali zajednički motiv – odbrana zemlje. Kako je rat odmicao, a na kraju i završio, stvari su “došle na svoje mjesto”.

Objašnjavajući vojnom terminologojom, došlo je do “pregrupisavanja”. Svi su otišli pod svoju zastavu, a Romi su ostali na cjedilu, jer se nisu borili ni za Muslimane, ni za Hrvate, a ni za Srbe. Oni su se borili za BiH i njeno očuvanje. Nakon rata je počelo “prebrojaanje” žrtava. Govorilo se o stradanju isključivo tri naroda, a o ostalima nije bilo ni riječi.

Kada govorimo o Romima, nerijetko se dešavalo da su ih svrstavali u žrtve (civilne ili vojne) jednog od tri naroda i to samo na osnovu njihovog imena. Ako se neko zvao Sulejman, ili Dragan, tačno se znalo u koju će ga knjigu upisati. Romi su znali sami između sebe ko je i gdje stradao.

Međusobno su razmjenjivali informacije o pogibiji nekog rođaka, komšije ili druga iz jedinice. Kada bi se sve te informacije bile sakupljene na jednom mjestu i kada bi se dio vremena posvetio na popisu romskih žrtava, što civila, što vojnika, možda se ne bi otkrio tačan, ali bi se sigurno saznao približan broj stradalih tokom rata u BiH.

Muharema smo pitali zašto se nikada neće saznati tačan broj stradalih Roma. 

"To nikoga ne interesuje. Niti je koga interesovalo koliko je Roma stradalo u Prvom svjetskom ratu, niti u Drugom, a tako je i u proteklom. To se nikada neće saznati", jednostavno je odgovorio.

Jedan od pokušaja da se na neki način oda počast stradalim Romima, bila je inicijativa da se podigne spomen obiljeležje u sarajevskom naselju Mojmilo. Spomenik je podignut, ali nažalost, na spomeniku stoje samo tri imena. Muharem ne krije razočarenje. Kaže da nije ljudski od strane ljudi koji su inicirali podizanje spomenika, da se tu nađu samo tri imena.

"Trebali su da pitaju neke ljude koji su znali možda za još neke Rome koji su poginuli... Možda bi umjesto tri stajalo 103 imena", kaže on.

Međutim, kolika je odgovornost na nadležnim institucijama, tolika je odgovornost i na samim Romima što se do sada nije pokrenula neka inicijativa, kako bi se utvrdio broj stradalih Roma.

Muharem smatra da je pored velikog broja romskih NVO, makar jedna mogla da se ohrabri i formira Romsko boračko udruženje. Zapravo, jedno takvo postoji, dodaje, "ali je toliko bezvrijedno", da nije želio ni da kaže šta su do sada uradili, jer je "to Udruženje radilo samo u sopstvenom interesu".

Na kraju smo ga pitali, da li bi ponovo obukao uniformu, "Prvi metak kada bi opalio, gledao bih da izađem iz Sarajeva, jer sam bio mnogo ogorčen posle rata", kratko je odgovorio.