Ono što su za nas “djeca prosjaci” koju svakodnevno viđamo na ulicama Sarajeva je zapravo jedan mnogo dublji društveni problem. Ta djeca su uglavnom romske nacionalnosti, a njihovo prisustvo na ulicama nije, kako mnogi smatraju, odraz porodičnog odgoja i romske tradicije, već problem iza koga u osnovi leži trgovina djecom.

Save the Children je 2009. nakon završetka istraživanja “Djeca progovaraju” u saradnji sa Kantonalnim Centrom za socijalni rad, došlao na ideju da se krene sa realizacijom projekta Dnevni centar za djecu ulice.

Kanita Kulić je koordinatorica ovog projekta. Ona kaže da je Save the Children bio i donator ovog projekta, ali da u skladu sa politikom organizacije, nakon tri godine, finansiranje prestaje.

"Zapravo tu se gleda ako je projekat dobar, ako pokaže rezultate, da projekt pređe na državni budžet i da država preuzme brigu", objašnjava Kanita.

Trenutno, postoje realna strahovanja da se Dnevni centar zatvori, jer je ovo završna godina doniranja od strane Save the Children, a još uvijek se ne zna hoće li neki drugi donator nastaviti sa finansiranjem.

Kanita kaže da čak i ako se pojavi neki drugi donator do kraja godine i dalje postoji realna opasnost od zatvaranja Dnevnog centra, jer probleme sa kojima su suočeni ne treba da rješava donator, već država.

Ona dodaje da su od sarajevskih opština uspjeli da dobiju dio sredstava kojim će se pokriti tekući troškovi Centra, ali da to nije trajno. Ono što za sada “sa državnih jasli” ide u Dnevni centar jesu neki materijali i kako je Kanita navodi "ljudski doprinos".

Od sarajevskog kantonalnog Centra za socijalni rad, na početku za potrebe sprovođenja projekta Dnevni centar je dobio računare, stolove, edukativni materijal, a redovno se šalju i paketi za djecu.

"Kada se sve sračuna, njihovo učešće je zapravo mnogo veće nego sredstva koja smo dobili od donatora", priča Kanita.

Međutim, koliko god nenovčana pomoć Centra za socijalni rad bila značajna, ova institucija kao jedina neposredna koja je odgovorna za dalji rad Dnevnog centra, moraće što prije da smisli način za nastavak ovog projekta. Bez novca, Dnevni centar će se jednostavno ugasiti.

Kanita kaže da Centar za socijalni rad svakodnevno lobira prema Ministarstvu za socijalna pitanja, ali i prema vladi Kantona Sarajevo, kako bi se pronašla neka sredstva i kako bi centar opstao.

U iščekivanju trajnog rešenja, Dnevni centar funkcioniše sasvim normalno. Ne osjeća se napetost, no i ako se osjeti, ona se ne želi prenijeti na djecu koja ovdje dolaze.

Kanita objašnjava da je Dnevni centar prije svega mjesto gdje se djeca mogu skloniti od loših vremenskih prilika, doći da se okupaju i dobiju hranu.

Međutim, pored tih primarnih potreba, djeca se u Centru i druže i zajedno uče, ali se i sklanjaju od nasilne porodice.

"Dnevni centar je njima postala kao druga kuća, jer često pitaju da li mogu da prespavaju", kaže Kanita.

Dnevni centar je zapravo tokom ovih godina postao nezaobilazna “usputna stanica” djeci sa ulice. Jednostavno, ne prođe dan, a da ne svrate u centar. Tamo se osjećaju sigurno i to je jedino mjesto gdje ih niko ne odbacuje. Tu nema predrasuda, nema stvaranja razlika, svi su isti... Djeca su sretna sve dok su tamo.

"Na ovom mjestu djecu niko ne odbacuje, a znamo da su odbacivani čitavog života, prije svega od roditelja, a onda i od okoline. To su pod navodnim znacima “prljava djeca” koja sjede na ulici. A onda dođu ovdje i zateknu ljude koji su njima prijatelji", govori Kanita.

Od 2009. kroz Dnevni centar je prošlo oko 410 dece, od toga je 255 dečaka i 155 devojčica. Po statistikama koje su vođene, oko 80 posto djece je bilo sa teritorije Kantona Sarajevo, dok je ostalih 20 posto bilo sa ostalih Kantona, RS-a te iz Srbije i  sa Kosova.

Od ovog ukupnog broja, oko stotinu djece su stalni korisnici, tako da ne prođe dan, ili najviše jedna sedmica, a da ne svrate u centar. Oni su tu od početka, i Kanita kaže da se sa njima najbolje radilo, jer su to djeca iz iz domicijalnih porodica.

"Ta djeca su upisana u školu, ostvaren je određen vid socijalen pomoći... Radi se sa porodicama, razgovara se, šalju se paketi. Dakle postoji jedan sveobuhvatan pedagoško-psihološki rad", kaže Kanita.

Ostala djeca dolaze povremeno, jer je poznato da njihove porodice stalno migriraju unutar BiH. Kanita govori da se uglavnom zna gdje se u svakom momentu nalaze ta djeca, jer informacije dobijaju na ulici, putem terenskog rada.

Od samog početka rada, Dnevni centar je stavio “zabranu” na ulazak policije u prostorije centra. Naravno, postoji saradnja i postoji protokol o saradnji, ali su se u centru potrudili da to ne bude toliko vidljivo, tako da su djeca stekla dozu slobode. Zahvaljujući tome, djeca su slobodna da govore o svemu, a prije svega, zašto su na ulici ako primera radi idu u školu.

"Zahvaljujući toj slobodi, mi smo dobili informacije o navođenju djece na prosjačenje. Radi se o većem broju lica koja to rade sa djecom i o velikom broju djece", navodi Kanita.

Prema njenim riječima, radi se o ljudima koji nisu iz Kantona Sarajevo i koji dolaze ovdje, jer smatraju da se u ovom kantonu može najbolje “zaraditi”.

"Bilo je izjava nekih roditelja tipa: nemam ja djece koliko Sarajevo ima raskrsnica",  dodaje  Kanita.

Kada govorimo o djeci koja su prošla kroz Dnevni centar, u najvećem broju se radi o djeci koja su najterana na prosjačenje. U ovakvim slučajevima jedini validni dokaz na sudu je izjava. Međutim, dovoljno je da se izjava na sudu promijeni, pa da višemjesečna akcija padne u vodu. Niko neće biti osuđen, a djeca će ponovo na ulicu, sve dok se ne pronađe mehanizam koji će direktno kazniti one koji navode decu na prosjačenje.

U takvoj situaciji  Dnevni centar je u ovom momentu jedini efikasan model zaštite djece sa ulice.