Jedna od najugroženijih manjina u BiH su Romi. Bez obrazovanja i posla, jedini izlaz za mnoge od njih je prosjačenje. Neko je to jako dobro iskoristio i pretvorio u biznis. S druge strane, skoro svaki građanin učesnik je u tom kriminalu, jer se svako bar jednom sažalio i pružio “pola marke” nekoj ženi sa bebom u ruci, ili djetetu koje stoji na semaforu.

Bilo da smo ovoj temi pristupili od pretpostavke da se radi o organizovanom kriminalu, ili socijalnom fenomenu karakterističnom za zemlje izuzetno visokog siromaštva, oko jedne stvari će se svi složiti – maloljetnim Romima u ovom momentu ne može niko pomoći, jer se nalaze u krugu iz koga nema izlaza. Oni koji bi trebali biti odgovorni i koji bi trebali sistemski da se bore protiv ove pošasti, iznenađujuće su neusklađeni po ovom pitanju.

Za tok informacija i nivoima nadležnosti institucija izvršne vlasti, barem kada govorimo o problemu maloljetničkog prosjačenja, u najmanju je ruku smiješan. Prva adresa sa koje smo tražili neke odgovore, bila je Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova. Međutim, nadležni iz ove institucije, uputili su nas u MUP Kantona Sarajevo.

Od Federalnog ministarstva dobili informaciju da MUP KS, poznaje detalje akcije “Kraljević i prosjak”, koja je imala za cilj hapšenje organizatora prosjačenja. Od MUP-a KS, dobili smo sledeći odgovor:

"O krajnjem ishodu akcije “Kraljević i prosjak”, obratite se Tužilaštvu BiH koje je i bilo nosilac pomenute akcije", koje opet nije imalo odgovora na naš upit.

Sve ovo govori u prilog o uvodu u ovu priču. Komleksna zemlja, sa kompleksnim državnima aparatom i ponekad nejasnim zakonima i nadležnostima, može dati samo jedan rezultat – haos u kome stradaju nezaštićeni.

Da bi se nešto uradilo po ovom pitanju, država Bosna i Hercegovina mora da ima jasnu strategiju. Međutim, na državnom nivou, Strategija za spriječavanje maloljetničkog prosjačenja ne postoji, ali su neke aktivnosti započete na njenoj izradi. Dakle, postojeća zakonska regulativa je na neadekvatan način prepoznala problem prosjačenja u kojem učestvuju potpuno nezaštićena djeca.

Institucija Ombdusmena za ljudska prava, uradila je 2009. godine analizu usklađenosti bh. zakonodavstva sa Konvencijom o pravima djeteta, te zaključila da problem prosjačenja nije adekvatno tretiran.

Kada govorimo o uzrocima prosjačenja, najčešće pominjemo socijalnu dimenziju, ali se tu organizovano iskorištavanje djece, bježanje iz porodice i drugi. Na drugoj strani, spomenuli smo i upliv organizovanog kriminala u prosjačenje. Od nadležnih iz MUP-a Kantona Sarajevo, dobili smo odgovor koji nam bar djelimično potvrđuje da se ovdje zaista radi o organizovanom kriminalu.

"Organizovani kriminal ima svoje specifičnosti I karakteristike, te s toga i maloljetničko prosjačenje može imati oblike organizovanog kriminala", kažu nadležni u MUP-u KS.

Dakle, nema jasne strategije, nema zakonske regulative koja štiti djecu od ovog vida iskorištavanja. U ovom momentu, jedini spas za maloljetne Rome koje svakodnevno viđamo na ulicama širom BiH su projekti, aktivnosti, inicijative i akcije koje poduzimaju NVO. Narvno, kada njih pominjemo, govorimo o nekim ad hoc rešenjima, ali ne i dugoročnim.

Jedna romska nevladina organizacija iz Republike Srpske, koja se od osnivanja bavi spriječavanjem prosjačenja, jes NVO “Otaharin” iz Bijeljine, za koju su nam čak i u MUP-u KS kazali da je sve vreme prisutna u ovom problemu.

Ova NVO, verovatno može poslužiti kao primer dobre prakse. Model kakav su oni primijenili je u ovom momentu vjerovatno najbolji način da se stane na put ovoj društvenoj pojavi. NVO “Otaharin” je sa Opštinom Bijeljina, Centrom za socijalni rad i Centrom javne bezbednosti Bijeljina, potpisao Protokol o postupanju i saradnji nadležnih institucija na zaštiti i zbrinjavanju djece zatečene u prošnji.

Ovaj Protokol ima za cilj da obezbijedi što kvalitetniju saradnju i rad nadležnih institucija na poslovima suzbijanja prošenja djece. Potpisnici protokola su se obavezali da će u okviru svojih nadležnosti, učestvovati u suzbijanju korištenja djece za prošenju, kao i zaštitu na lokalnom nivou. Opština se obavezala da će efikasno uspostaviti razmjenu podataka između svih institucija,

Centar javne bezbijednosti Bijeljina obavezan je da u okviru svojih redovnih aktivnosti o svakom djetetu koje zateknu u prošnji obavijestiti Centar za socijalni rad. Radnik centra sa svakim djetetom obavlja razgovor i obavještava roditelje sa kojima takođe obavlja razgovor. NVO “Otaharin” tada preuzima djecu, te im obezbijeđuje smještaj dok se roditelji ne pojave I ne preuzmu dijete.

Uz jasne zadatke i zakonske obaveze može se i ovom problemu stati na put. Međutim, čitav lanac spijrečavanja prošnje djece i njihovo sklanjanje sa ulice, isključivo zavisi od sredstava donatora. Jer, u Protokulu koji je potpisan u januaru 2012. stoji da će ovakvo postupanje sa djecom provoditi dok postoje uslovi, odnosno dok postoje sredstva, a nadalje do otvaranja Dnevnog centara ili prihvatilišta.

Sve dok se ovom problemu bude pristupalo bez strategije na državnom nivou sa jasnim zadacima i usklađenim institucijama, on može postajati sve teži za rješavanje. Projekti nisu rješenje. Nevladine organizacije nisu te koje treba da pokreću inicijative. Država je ta koja mora da načini korak i riješi ovaj problem. Do tada je uzaludno govoriti o broju djece koja prose, njihovoj polnoj i uzrastnoj strukturi.

Pitanja koja se nameću su, koliko  te djece ima rodni list,  da li je dijete koje prosi uopšte negde evidentirano, ili spada u grupu “nevidljivih”. Znamo i da često dolazi do migracija iz jednog u drugi entitet čiji je jedini motiv prošnja. Takođe, otvoreno se govori o organizovanim grupama koja imaju armiju djece koja rade u njihovu korist. Te informacije su sigurno dostupne i nadležnim institucijama koje treba da se bave ovim pitanjem.

Tokom rada na ovoj priči dobili smo  jedan šokantan odgovor koji otvara mnoga pitanja, naročito zbog činjenice da  dolazi od institucije koja je direktno odgovorna za sprovođenje javnog reda i mira.

Od nadležnih iz MUP-a Kantona Sarajevo, tražili smo da nam odgovore na pitanje: Da li je problem prosjačenja kod maloljetnika najviše izražen kod pripadnika romske populacije?

"U kontekstu navedenog pitanja može se reći da većinom u prosjačenju su djeca iz romskih porodica, što se može pripisati njihovoj tradiciji i načinu odgoja u porodici", glasio je odgovor sarajevske policije.

Kada ovakav odgovor dobijete iz institucije kakva je MUP, da li uopšte vrijedi dalje govoriti o spriječavanju prosjačenja maloljetnika?! Ako MUP KS smatra da je tradicija da se djeca u romskoj porodici odgajaju kao prosjaci, onda je cjelokupna situacija ozbiljnija nego što izgleda.